29/03/2024

Kriza kao opšte mesto u diskursu o Evropskoj uniji, čini se da je svoju potpunu, realnu težinu dobila sa izbijanjem pandemije korona virusa (COVID – 19), razotkrivši sve slabosti EU – od nespremnosti, nejedinstva, nepostojeće solidarnosti, do neefikasnosti ideje nadnacionalnog projekta, a sa druge strane pojačala je narativ  o povratku nacionalnoj državi. Stoga se debate i analize o „svetu posle korone”, u najširem smislu vode na dimenziji globalizam/suverenizam. U situaciji u kojoj je virus zatvorio ljude u svoje kuće, a evropske države okupljene oko ideje „zajedništva, solidarnosti, mira, demokratije”, u svoje granice, ideja „svetske vlade i„nadnacionalne države” je ozbiljno uzdrmana. Baš kao što virus postepeno slabi ljudsko telo i razara imuni sistem, tako je pandemija, čini se više nego bilo koja dosadašnja kriza, rasvetlila nesposobnost elitističke birokratske mreže da održi „evropski organizam” ujedinjenim pred napadom „nevidljivog neprijatelja”. Ono što je, pak vidljivo ili očigledno, jeste da „odbrambeni mehanizam” postoji i funkcioniše samo na nivou pojedinačnih država i da pomoć najugroženijim članicama pristiže, ne iz Unije, već od onih van Unije – od Kine i Rusije. To povlači i neminovne promene na svetskoj političkoj sceni, gde će već projektovana globalna uloga Kine, nakon pandemije dobiti šire razmere i tako pokazati, ne samo ekonomsku, već i ideološku supremaciju u odnosu na zapadni, liberalni svet. Dakle, geopolitičke, bezbednosne, ekonomske, ekološke promene i promene vrednosnih sistema, su ono sa čim će se svet suočiti nakon aktuelne krize. Pri tom će za neke države trenutna dešavanja biti korektivno iskustvo i prilika, za neke neuspeh iz kojeg će izaći još slabije.

Krize kao „razvojni motor” ili indikator nefunkcionalnosti Evropske unije?

Možda se Evropska unija ne bi našla u ovako bezilaznoj situaciji, da prethodno nije ophrvana nizom remetilačkih faktora. „Bregzit” je sumnje u opstanak i smisao Unije učinio realnim i opravdanim. Osim Mađarske i Poljske, koje se vide kao prvi potencijalni pokretači dalje dezintegracije, nije isključeno da Italija, usled nezadovoljstva i ogorčenosti „tretmanom” tokom pandemije, bude sledeći kandidat za izlazak iz EU.Članice koje su najslabije karike u ovom smislu su ujedno one koje „okreću glavu” pred i dalje tinjajućim problemom priliva migranata (Rumunija, Bugarska, Mađarska, Poljska, Slovačka, Austrija, Češka), štiteći svoju bezbednost i nacionalne interese. Razjedinjenost i podele država u pogledu migrantske krize, ekonomske razvijenosti, političkog uticaja, odnosa prema daljem proširenju, osnivanja oružanih snaga EU, te rastdesničarskih pokreta, građanskih protesta i pobuna, ovenčanih evroskepticizmom i nezadovoljstvom, ukazali su da je evropska solidarnost već odavno ozbiljno nagrižena. Sve nestabilnija Evropska unija, verovatno će u procesu preoblikovanja svetskog poretka, imati tek toliku ulogu, da bude zona prelamanja uticaja globalnih igrača (kao i do sada, očigledno) – paničnog očuvanja ostataka svetske moći SAD, učvršćivanja „velikog povratka” Rusije i nadasve, nezaustavljivog prodora Kine.Ako su do nedavno bili skeptični prema ekonomskoj zavisnosti od Kine, evropski lideri su u ovoj krizi postali svesni koliko su zavisni od Pekinga u najvitalnijim oblastima za dobro funkcionisanje društva, kao što je zdravstvo. Štaviše, zdravstvena kriza pruža realnu mogućnost Pekingu, da još više osnaži veze sa zemljama EU koje učestuju u platformi „17+1”, u okviru inicijative Pojas i put (Otašević, 2020). Međutim ono što će komplikovati buduće odnose, jeste to što multipolarnost koju promoviše Kina, nije isto što i multilateralizam koji zastupa Evropska unija. Kako Kina pridaje veliku važnost tradicionalnom konceptu suvereniteta, teško je za obe strane da postignu konsenzus o strateškoj viziji međunarodne ekonomije i politike (Men, 2011). Međutim, ako se EU prvobitno svede na „Evropu više brzina”ili nekoliko paralelenih režima po različitim kriterijumima, nije isključeno da će se odnosi kako sa Kinom, tako i drugim globalnim akterima, u budućnosti sve više zasnivati na bilateralnoj osnovi, što dalje može biti podstrek za jačanje suverenističkih tendencija unutar EU. Mogu se očekivati, ne samo promenjeni odnosi EU i Kine, već i Kine i SAD i to u pravcu pogoršanja, s obzirom na postojeće ekonomske tenzije, tehnološko nadmetanje, kao i međusobno optuživanje povodom izbijanja korona virusa.

Činjenica da je institucijama EU za brze i krucijalne odluke na početku pandemije, bila potrebna dozvola od država članica, dovoljno govori o EU kao nedovršenom i nefunkcionalnom projektu, jer su ipak neke od najvažnijih ingerencija ostale „u rukama” država članica, što je i prouzrokovalo da u panici, a usled  slabe reakcije iz Brisela, one zatvore svoje granice i time dovedu u pitanje jedinstveno tržište.Haotični, zakasneli, nekoordinisan odgovor sa vrha EU, samo je deo šire institucionalne krize Unije, oličene u nefunkcionalnosti briselske birokratije, prenormiranosti sistema, demokratskom deficitu i stoga, već neko vreme aktuelnom diskursu  o potrebi unutrašnje reforme EU.Pokušaj sprovođenja institucionalnih reformi, zarad čvršćeg povezivanja i vraćanja izgubljenog kredibiliteta, teško da bi mogao da nadvlada surovu istinu sa kojom su suočene najteže pogođene članice – da se u ozbiljnoj krizi mogu osloniti isključivo na sopstvene zdravstvene sisteme i ekonomskekapacitete i eventualno pomoć van Unije.Čak i ako bi se nekim brzo usvojenim i još brže sprovedenim reformskim paketom i merama „solidarnosti”, očuvalo vitalno jezgro EU, to svakako ne bi bila današnja Unija, već njena svojevrsna dezintegracija.Sa druge strane, zvaničan stav Evropske komisije, jeste da je korona virus ozbiljan test za EU, ali i šansa za obnovu. Otuda najave novog „Maršalovog plana“, potpune reorganizacije zajedničkog budžeta EU, izdvajanja Evropske investicione banke, te predlozi „korona obveznica”, kao instrumenta za finansijsku pomoć Italiji, Španiji, Francuskoj, ali i Nemačkoj (Rigert, 2020).  Međutim, EU može izaći jača, prevashodno, ako preduzme mere zaista relevantne za krizu i upotrebi njen obim za prevazilaženje ograničenja isključivo nacionalnih politika, što znači da bi pandemija bila argument za davanje Briselu većih ovlašćenja za istraživanja, standarde i koordinaciju politika u zdravstvu (Erlandžer, 2020).

Egzistencijalna kriza Evropske unije postoji već neko vreme, međutim pandemija je već postojeće teškoće dodatno istakla. Pitanja „evropskih interesa” i „evropskog identiteta”,  tek sada bivaju obesmišljena. Ideja „Evropljaninaˮ ostala je apstraktna, jer je udaljena od samih građana, usled nepostojanja osećaja autentičnog jedinstva i pripadnosti „zajednici evropskih narodaˮ. Otuda, njihovo poimanje o sebi i drugima ostaje u nacionalnim okvirima, a umesto federalne države, na delu je sve više savez država koje slede sopstvene nacionalne interese, a ne zamišljene evropske interese. Čije ili koje „evropske interese” će braniti države članice nakonpandemijske krize? Ili šta je to što bi jezgro najvitalnijih i najbogatijih država, moglo da ponudi ostalima da slede kao zajedničke, evropske interese?S obzirom da bi argument o privrženosti „evropskim vrednostima”, bio licemeran i isprazan, možda bi to najpre bili zajedničko tržište i ekonomski interesi, jer je EU i započela kao ekonomski projekat. Međutim, pandemija je pokazala kako su zajedničko tržište i sloboda kretanja vrlo brzo i lako suspendovani, a dugotrajna ekonomska kriza je upravo jedna od onih, koja je ozbiljno podelila EU na „bogati sever” i „siromašni jug”, a kako će ekonomske posledice pandemije biti najdrastičnije, nije teško pretpostaviti da će se postojeći jaz samo produbljivati, sve do tačke dok ostanak u EU postane „skuplji”, od izlaska iz nje. Zapravo, prelaz iz ekonomske u političku zajednicu, razlog je zbog kojeg se evropski identitet nije izgradio kao politički identitet (Koljević, 2017), a kako sada, za ekonomsko zajedništvo postoje samo sumorne perspektive, ništa bolje se ne može očekivati ni za političku, a još manje identitetsku povezanost.

Iako je u procesu prilagođavanja promenama, Evropska unija pojedine krize zaista uspešno savladavala, koristeći ih kao podstrek za razvoj,utisak je da jesadašnja kriza u potpunosti ogolila posledice svih prethodnih, kao rezultat nesposobnosti EU da ih reši.Gledano sa te tačke, Evropska unija će sve više uranjati u posledice akumuliranih problema, a nemogućnost da ih rešava koordinirano i „jednim glasom”, vodiće novim bezbednosnim izazovima.Usled rastakanja po formiranim interesnim, geopolitičkim, ekonomskim i političkim linijama, krize institucija i  smanjenim uticajem u globalnim geopolitičkim odnosima,  treba se pripremiti za Evropu u kojoj će EU imati beznačajnu ili negativnu ulogu ili uopšte neće biti EU, već ponovo Evropa nacionalnih država (Jovanović, 2017). EU se verovatno neće urušiti relativno brzo, kao što je to bilo sa Sovjetskim Savezom, Jugoslavijom ili Rimskim carstvom, već lako može da doživi sudbinu Svetog rimskog carstva (962–1806), koje je bilo krcato raznim „sporazumima, ceremonijama i institucijama, ali je sve više bilo ispražnjeno i pokradeno stvarnog značaja“ (Garton, 2015). Ovaj fatalistički scenario, s obzirom da bi vratio međunarodni poredak na nivo nacija-država, potencijalno bi značio i veće pretnje bezbednosti, s obzirom da bi u igri figuriralo više pojedinačnih aktera, od kojih bi svaki nastojao da se bori za svoje interese. Sa druge strane, nisu isključena shvatanja da je ovaj povratak državnom suverenitetu, rušenjem utopije o „svetskoj vladi”, upravo jedini način da se države zaštite u sve opasnijem globalizovanom svetu – tako što će povratiti kontrolu nad svim onim procesima i oblastima, kojima se sada upravlja iz globalnih centara moći, nevidljivih birokratskih krugova i finansijskih institucija.

„Bezbedna Evropa u boljem svetu?”

Globalizacija, ukidanje granica, marginalizovanje države kao političke tvorevine, sloboda kretanja, bezgranična umreženost i povezanost pokazali su svoju tamnu stranu – od nemogućnosti kontrole priliva migranta, do slobodnog širenja virusa. Direktna pitanja bezbednosti, koje otvara masovna imigracija u EU – teroristički napadi inspirisani islamskim fundamentalizmom, trgovina ljudima, trgovina drogom, javna bezbednost, ksenofobija, netrpeljivost i konflikti, svoju eksplozivnu dimenziju će tek ispoljiti nakon uspostavljanja kontrole nad pandemijom. Ako je solidarnost izostala kada su u pitanju ljudski životi, postavlja se pitanje ko će želeti da ulaže u „evropsku odbranu” u budućnosti i odbranu od čega? Čije granice će se štititi? Misija i uloga NATO-a, kao instrumenta ostvarivanja američkih interesa i „zaštitnika Evrope od ruske pretnje”, u situaciji energetske zavisnosti od Rusije, očigledno i zavisnosti od pomoći koja je pružena tokom pandemije, ozbiljno će biti dovedena u pitanje od strane brojnih nezadovoljnih članica EU. Verovatno „razvodnjavanje” Unije koje će uslediti i koje će u prvi plan izbaciti Nemačku i Francusku, predstavljaće izazov i za SAD u smislu sprečavanja zbližavanja ovih država sa Rusijom. Neminovno je da će celokupna dramatična situacija povući konce na geopolitičkoj ravni, pre svega u korist onih država, koje će najefikasnije savladati krizu, te i samim tim sačuvati političku stabilnost, dok će značaj i uticaj EU u međunarodnim odnosima slabiti, kao i njena realna sposobnost da deluje u nekim budućim krizama (diplomatski, vojno, ekonomski).Svojevrsna transformacija Unije će verovatno uslediti – u strukturalnom, funkcionalnom i smislu međunarodnog uticaja i pozicije, a da li će ona biti uvod u dezintegraciju, ostaje da se vidi tokom narednih godina, koje će takođe nositi nove promene i izazove.

Sadašnja situacija sa pandemijom korona virusa, navodi na pitanje da li će i borbu protiv klimatskih promena u budućnosti voditi svaka država za sebe, iako je to globalni problem? Prema istraživanjima Međuvladinog panela o klimatskim promenama  (Intergovernmental Panel on Climate Change – IPCC), klimatske promene će povećati verovatnoću sistemskih neuspeha u evropskim zemljama prouzrokovanih ekstremnim klimatskim događajima, koji pogađaju više sektora – počev od uticaja na zdravlje, održivosti životne sredine,  preko ekonomije, poljoprivrede, šumarstva, proizvodnje i upotrebe energije, do transporta, turizma, i produktivnosti rada (IPCC, 2014).Ako je globalno ograničavanje kretanja ljudi, njihovih aktivnosti, zaustavljanje saobraćaja i industrija, pokazalo tek neznatan oporavak životne sredine, jasno je da pojedinačni doprinosi država na ovom planu ne mogu dati značajne rezultate, bez globalnih napora. Motivacija za takva zajednička ulaganja, usled ekonomskih problema, privrednog zastoja i nezaposlenosti, koji će uslediti, verovatno neće biti na vrhu agende brojnih zemalja. To govori koliko će biti teško rešavati problem ekološke bezbednosti, a zanemarivanje istog, može samo da doprinese daljim poremećajima u funkcionisanju životne sredine, te i pojavi novih bolesti i zaraza, što bi bilo samo kretanje u krug.

Protivrečnost savremenih tehnologija, oličena sa jedne strane u mogućnosti da ljudi ostanu „povezani i angažovani” i tokom sveopšte izolacije, a sa druge u nizu bezbednosnih izazova koje iste nose, nameće nove dileme u vezi sa budućim nastojanjima za naprednijim tehnologijama i posebno medicinskim dostignućima, jer tanka linija između korisne upotrebe i zloupotrebe, ostavlja prostor za velike neizvesnosti i globalne posledice. Pitanje je ko će imati kontrolu i monopol nad tim? Nekakva „globalna vlada” ili kako se sada sve više predviđa, nacionalna država, koja će vratiti izgubljenu ulogu? Ako se budu vodile iskustvom tokom pandemije, evropske države će verovatno nastojati da svaka za sebe sebično čuva dostignuća i inovacije, a to navodi na scenario nadmetanja u tehnološkim dostignućima, što bi vodilo novim sukobima, osvajanju moći i primata na svetskoj sceni. Savremena tehnologija i ljudska aktivnost verovatno najopasnije i najneizvesnije posledice nose u oblasti genetskog inženjeringa, kao reklo bi se, „dobrog slugu, ali lošeg gospodara”. Eksperimentisanje sa genetskim inženjeringom obično započinje sa ciljem izlečenja određenih bolesti, ali stalno širenje granica i saznanja u domenu nauke, te potreba za unapređenjem, dovodi čoveka u iskušenje da izgubi kontrolu i zameni uloge – da postane „kontrolisani” umesto da kontroliše ono što stvara. U kontekstu pandemije korona virusa, javljaju se zebnje, da ako se otkrije lek/vakcina za ono što je sada vrlo nepoznato, ko će i kako kontrolisati dalju primenu ili u najgorem slučaju, manipulaciju takvim saznanjima? Ipak, upravo sadašnja globalna zdravstvena kriza i posledice koje će doneti, mogu se gledati sa svetlije strane, kao otklon od budućih ekspermentisanja, kao upozorenje šta bi tek zloupotreba naučnih i tehnoloških dostignuća u svrhu eventualnog biološkog rata, mogla doneti čitavom čovečanstvu.

Prema Izveštaju Svetskog ekonomskog foruma o globalnim rizicima iz 2018. godine, četvrta industrijska revolucija, osim što će doneti neviđen tehnološki napredak, nesumnjivo ubrzati i transformisati živote ljudi, takođe će izložiti čovečanstvo novim oblicima bezbednosnih pretnji, poput internet prevara i krađe podataka, sajber napada, spontanih migracija velikih razmera i klimatskih promena (WEF, 2018).Potencijalno najdrastičniji preokret, predstavlja konvergencija nanotehnologije, biotehnologije, informaciono-komunikacionih tehnologija, oličenih u veštačkoj inteligenciji, odnosno „inteligentnoj mašini”, koja bi mogla da zameni ljude u mnogim sektorima (Shwab, 2016). Nije teško pretpostaviti da bi takav razvoj vodio većoj nezaposlenosti, socijalnim tenzijama, frustracijama, produbljivanju društvenih protivrečnosti i naposletku, sukobima. Već sada, globalna umreženost i informatizacija čine sajber prostor novim bojištem, a hibridni ratovi, kao kompleks svih postojećih metoda i sredstva od klasičnih – vojnih, preko ekonomskih, energetskih, tehnoloških, do medijskih i psiholoških, predstavljeni su kao posebna pretnja po bezbednost Evropske unije.

Istovremeno, aktuelna situacija paničnog straha, kontrole kretanja i aktivnosti ljudi, svakodnevne izloženosti nizu protivrečnih informacija i uopšte „virtuelnog života” masovne populacije, pogoduje smanjenju kritičkog rasuđivanja, te se sadašnja kriza ocenjuje i kao socijalni inženjering za kreiranje poželjnog javnog mnjenja za neke buduće odluke i procese. Od načina na koji će reagovati tokom krize, zavisiće opstanak mnogih svetskih lidera na političkoj sceni, te je i ova, iako tragična okolnost, prilika za političke manevre i za veći uticaj na široke narodne mase, s obzirom na veću sugestibilnost i podložnost u situaciji koja se sve više označava „ratnom”. Opravdavajući upravo „ratom protiv virusa”, upotrebu niza alata za nadzor – poput praćenja kretanja putem pametnih telefona, raznih mobilnih aplikacija, sveprisutnih senzora i kamera za prepoznavanje lica, nije isključeno da pojedine vlade nađu njihovu primenu i u redovnom stanju.

„Evropska budućnost” Srbije

Već postojeći zamor od proširenja i u tom kontekstu, sumorna evropska perspektiva Srbije,dobili su dodatnu težinunakon izostanka pomoći Evropske unije Srbiji tokom pandemije, a potom ubrzanog ispravljanja greške. Dosadašnji evropski put Srbije, suočen sa stalnim usporavanjem i odlaganjem, ali uz obećavajuću retoriku, postaće još neizvesniji. Štaviše, članstvo u Evropskoj uniji, koja je vrlo dobro pokazala šta se može očekivati ako se postane deo „solidarnih i ujedinjenih”, a kakvu tek težinu nosi izlazak, zahteva ozbiljno preispitivanje. Čak i u slučaju tzv. „proširenja bez članstva”, ako bi postala deo određenih režima saradnje, ne nosi mnogo optimizma za Srbiju i njenu buduću poziciju. Inače maglovita evropska perspektiva zemalja Zapadnog Balkana, dodatno je diskreditovana činjenicom, da EU u jeku pandemije otvara pristupne pregovore sa Albanijom i Severnom Makedonijom, pokušavajući verovatno da održi narativ o proširenju i privid kontrole situacije. Dosadašnje vladanje EU, ukazuje da će nakon krize oslabiti argumenti da „evropski put nema alternativu”, te da će i Unija imati manje kapaciteta za uslovljavanje Srbije u procesu pridruživanja, čime se otvara prostor za ozbiljno preispitivanje i redefinisanje nacionalnih interesa i spoljnopolitičkih ciljeva Srbije. Beskrajne diskusije i prognoze o budućnosti proširenja Unije, čini se najbolje ilustruje Patenov (Patten) stav da „pitanje daljeg proširenja EU podstiče najvažnije pitanje identiteta Evrope, šta je to što će Evropa postati, šta je to što će Evropa biti u svetu?ˮ (Patten, 2006, p. 145).Ako se sadašnja predviđanja uglavnom kreću u pesimističnom tonu, od potpuno drugačije, ali beznačajne Unije, preko redukovane i dezintegrisane EU do Evrope nacionalnih država, ni prognoze o proširenju, time i mestu Srbije u evropskim integracijama, ne pružaju svetliju budućnost.


Autor teksta je Slađana Ćurčić, studentkinja doktorskih akademskih studija na Fakultetu bezbednosti, Univerziteta u Beogradu. Osnovne oblasti njenog akademskog interesovanja su bezbednosna politika i sistem bezbednosti Republike Srbije, procesi evrointegracija, međunarodna bezbednost i ljudska bezbednost.