29/03/2024

COVID-19 | Jesmo li dovoljno ozbiljno shvatili pretnju ili kako spasiti svaki dan?

I stayed at home, feels like I saved the world today.

01/04/2020 update – doc. dr. sc. Robert Mikac:
Kako Hrvatska upravlja krizama u kojima se našla?

30/03/2020 update – Nenad Stekić:
Westphalian order will survive coronavirus disorder

29/03/2020 update – dr. sc. Jadranka Polović:
Kako je EU zakazala u zdravstvenoj krizi s COVID-om 19

GDE SMO SADA?

Sistem je jak koliko i najslabija tačka u lancu širenja virusa, a to su građani. U toku je bitka da se sačuva njihova prisebnost, mir, jer to je preduslov da se kanališe njihovo ponašanje. To je, istovremeno, igra na ivici žileta. Ako su poruke političara, lokalnih i biznis lidera sračunate da se građani i zaposleni umire, u očima građana to može voditi potcenjivanju, inače nevidljive, pretnje. Druga krajnost je kada je pretnja precenjena, što vodi panici, dezorganizaciji i manifestaciji animalnih reakcija kod ljudi. Kada sam nedavno pokušavao da utešim jednog visoko pozicioniranog menadžera u avio saobraćaju rečima da je pretnja pomalo „naduvana“, odgovorio  mi je: „Naduvana, nenaduvana, avioni neće leteti“. Vlasnik jednog lanca hotela u regionu, zabrinut za smanjen broj noćenja koji se već odrazio na njegov profit, na moje konstatacije da je stopa smrtnosti od virusa korona niska, odgovorio mi je da je za onoga ko je umro ta stopa stoprocentna.

Onaj ko razume, shvatiće da šta god mi mislili o ozbiljnosti trenutne pretnje, i koliko god naše percepcije bile realne ili ne, one su se materijalizovale i proizvele posledice koje su evidentne i njima se treba baviti – ne sutra nego danas.

Prazni rafovi: „nema snažnije zaraze od panike“

Kad smo kod građana, ono što kreira strah kod njih nije sam virus, već način na koji će sistem da reaguje na kriznu situaciju. S tim u vezi, prvi na udaru je zdravstveni sistem: Imamo li dovoljno medicinskog osoblja, opreme, i druge potrebne infrastrukture?  Pod uslovom da ih ima dovoljno, da li su zdravstveni radnici edukovani i motivisani da se nose sa ovakvim situacijama kada se nađu prvi na udaru virusa? Da li će isprljenost, nedostatak odgovarajuće opreme (zaštitnih rukavica i maski, testova na viruse, respiratora, itd) zahtevati od njih da na licu mesta odlučuju ko će umreti, a ko nastaviti da živi. Šta će pri tome biti njihovi prioriteti: starije osobe sa težom kliničkom slikom ili mlađi oboleli? Da li će posle nekoliko dana ili sedmica iscrpljujuće brige i nege bolesnika biti sposobni da održe isti nivo energije u situaciji kada pristižu novooboleli? Najgori scenario je kada sami obole, a u međuvremenu su preneli virus u krugu svoje porodice. Nažalost, sve ovo je realan scenario.

Dodatno, širenje lažnih informacija otežava posao zdravstvu, jer je uvećan broj poziva za intervencijama koje ometaju ionako opterećene zdravstvene radnike da obavljaju svoje poslove.

Kako stojimo sa privredom! Posle građana i krize zdravstvenog sistema, privreda je prva na liniji fronta koja trpi udar. Dugoročne finansijske i ekonomske posledice su već sada nesagledive po nacionalnu i lokalnu ekonomiju, posebno turistički i ugostiteljski sektor, avio saobraćaj, kao i druge grane saobraćaja.  Međutim, nas ovde zanima, kako će se prestanak ili usporen rad nekih kritičnih infrastrukturnih sistema: energetski sektor i elektroprivreda, snabdevanje hranom i vodom, telekomunikacioni i informacioni sistemi, drumski i vazdušni saobraćaj odraziti na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba građana. Ljudi koji opslužuju ovakve sisteme i sami su ranjivi i izloženi zarazi. Najgori mogući scenario, nažalost, nije nerealan, jer jedan broj zaposlenih će bar za neko vreme biti izbačen iz stroja, a u nedostatku odgovarajućih kvalifikacija i stručnosti, oni koji ih zamenjuju, možda taj posao neće obavljati dovoljno kvalitetno.

ŠTA JE POTREBNO URADITI?

Političari, lokalni rukovodioci i poslovni lideri danas imaju najveću odgovornost da utiču na razvoj kriznog događaja. Pred njima stoje dve opcije: zadržavanje infekcije/pandemije i ublažavanje posledica.

Da bismo znali gde se kao zemlja i društvo nalazimo, razmotrićemo obe opcije:

1. Zadržavanje i  zaustavljanje širenja virusa

Ova opcija podrazumeva brzo identifikovanje zaraženih, njihovu kontrolu i izolaciju. Ako se pitamo, kako su se države poput Singapura, Tajvana ili Japana uspešno izborile sa korona virusom, uprkos geografske blizine, intenzivnih saobraćajnih, trgovinskih i drugih veza sa zemljama porekla i intenzivnog širenja virusa, odgovor je u tome što su promptno ograničile broj dolazaka iz ugroženih područja, uspostavile mere na identifikovanju, izolaciji i praćenju zaraženih, upotrebile zaštitna sredstva kako bi zaštitili zdravlje zdravstvenog osoblja, itd.

Zapadne zemlje su u tom pogledu kasnile. U SAD je doneta zabrana putovanja iz Evrope u cilju sprečavanja širenja virusa, kada je broj registrovanih slučajeva bio 3 puta veći od onog kada je provinicija Hubej u Kini donela slične zabrane. To je bilo dovoljno da dođe do eksponencijalnog rasta širenja virusa u Americi.

Prema ekspertskim procenama, ako se stopa transmisije virusa umanji za 25%, primenom raznih mera socijalne distance/izolacije, vrhunac širenja virusa će se pomeriti za 14 nedelja. Dovoljno da se nadležne zdravstvene i druge službe organizuju, opreme i osposobe da ublaže glavni udar. To je upravo uradio Tajvan, zemlja čija su iskustva ostala ignorisana sve do sada. Suština obuzdavanja širenja virusa bila je da se primenom rapidnih i nepopularnih mera, kao i tehnoloških i digitalizovanih rešenja omogući više vremena zdravstvenim službama da se bolje pripreme i umanje stopu smrtnosti. Ukrštanjem podataka iz nacionalne baze o zdravstvenom osiguranju, imigracione baze, istorije putovanja građana i njihovih zdravstvenih simptoma za poslednjih 14 dana, uz obilato prikupljanje podataka o zdravstvenom stanju građana putem društvenih mreža i SMS poruka, klasifikovani su svi putnici na visokorizične i niskorizične. Oni koji su ocenjeni kao visokorizični bili su upućeni u kućni karantin i putem mobilnih aplikacija praćeni tokom inkubacionog perioda.

Dakle, cilj nije bio da se eliminiše virus, već da se odloži njegovo dejstvo.

Iskustva iz Vuhana potvrđuju da čim je blokiran grad, posle 12 dana registrovani slučajevi novih zaraza su počeli da opadaju, jer se stalo na put širenju virusa.

Ovde je vreme da ukažemo na drastičnu razliku između zvanično registrovanih i stvarnih slučajeva zaraze. Ako iskoristimo kao relevantan izvor podatke Journal of the American Medical Association, bazirane na Izveštaju Kineskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti, 21. januara, broj novih zabeleženih slučajeva je eksplodirao: ukupno 100 (15 dana otkako je identifikovan korona virus). Međutim, u stvarnosti je toga dana bilo 1.500 novih slučajeva, koji su eksponencijalno rasli, a vlasti toga nisu bile svesne. Vuhan je zatvoren 2 dana kasnije, kada je broj dijagnostikovanih novih slučajeva dnevno porastao na 400. Pretpostavlja se da je u stvarnosti toga dana bilo preko 2.000 novih slučajeva. Čim je Vuhan zatvoren, slučajevi se usporavaju, iako je narednih 12 dana izgledalo da je infekcija i dalje van kontrole. Razlika je u tome da su postojeći slučajevi zaraze dobijali jače simptome, učestaliji su bili odlasci lekaru, a sistem za prepoznavanje je bio unapređen. Ostali kineski regioni su bili dobro koordinisani zahvaljujući drastičnim merama centralnih vlasti.

Iako su imali gotovo mesec dana za pripremu, i sličan eksponencijalni rast širenja virusa, vlasti Južne Koreje, Italije i Irana nisu primenile slične mere do kraja februara. Postavlja se pitanje, šta je to što vlasti Južne Koreje nisu uradile, iako je i ova zemlja prošla slična iskustva kao i ostale istočno-azijske države pogođene SARS-om 2003?

U svakom scenariju postoje pozitivni i negativni izuzeci. Južna Koreja je uspela da iskontroliše Korona virus u prvih 30 slučajeva od pojave prvog slučaja na međunarodnom aerodromu u Seulu. Prateći istoriju putovanja, većina zaraženih osoba doputovala je iz Vuhana (Kine). Sve se promenilo sa “pacijentom broj 31”. Iako nije utvđeno kako je ova osoba zaražena, ispostavilo se da su presudnu ulogu imali putevi širenja virusa u unutrašnjosti zemlje.

Pacijent 31, tzv. Superprenosilac virusa, bila je žena koja je prenela virus na hiljade drugih ljudi. Pre nego što je kod nje identifikovana zaraza, ona se kretala na prometnim mestima u urbanim sredinama, učestvovala u manjem saobraćajnom akcidentu 6. februara,  bila hospitalizovana u obližnjoj bolnici i više puta učestvovala u crkvenoj službi. Tokom posete bolnici 16. februara, uprkos visoke temperature i saveta lekara da se testira na korona virus, ova osoba je nastavila društvene aktivnosti (između ostalog, i ručala sa prijateljima u hotelu). Istog dana, Korejski centar za prevenciju i kontrolu bolesti utvrdio je listu od 9.300 ljudi koji su posećivali dvodnevnu crkvenu službu, a među njima oko 1.200 osoba koje su se žalile na simptome slične gripu. Kasnije je potvrđena dijagnoza da su stotine njih bili zaraženi virusom. Pored crkve, drugi veliki klaster bila je obližnja bolnica, pri čemu je ustanovljeno da su brojni vernici koji su prisustvovali crkvenoj službi, u međuvremenu posetili pogrebnu službu bolnice, te da je Pacijent 31 bio povezan sa oba klastera.

Da zaključimo ovo poglavlje: Mi znamo koji su zabeleženi slučajevi, ali ne znamo koji su stvarni i da je izvesno da je njih daleko više, vrebaju nas u porodici, zgradi, prodavnici, gradskom prevozu, kompaniji…. U momentu pisanja ovog teksta razvijaju se modeli procene stvarnih slučajeva koji će pomoći kompanijama da donesu odluke da li da njihovi zaposleni dolaze na posao ili rade od kuće. Nijedan od ovih pristupa nije savršen, ali nam pomaže u donošenju odluka. Približno znamo da je vreme koje protekne od zaraze do smrtne posledice 17 dana. Znamo i pratimo broj smrtnih slučajeva u našem okruženju, kao i broj zaraženih u našoj državi. Pretpostavimo da možemo da dođemo do istorije putovanja svih putnika koji su ušli u zemlju 14 dana pre pojave prvih slučajeva zaraze u Srbji. Međutim, broj i stanje zdravlja putnika koji su ušli u zemlju predstavlja jedan klaster, drugi predstavlja slučajeve širenja zaraze unutar zajednice. Ako pratimo dinamiku napredovanja zaraze u Vuhanu do momenta kada je došlo do njegovog zatvaranja 2. Januara, na 444 registrovana slučaja došlo je 12000 stvarnih slučajeva, dakle 12 puta više. U Francuskoj se po istoj logici može pretpostaviti da na 1.4oo registrovanih slučajeva dolazi na desetine hiljada budućih novih slučajeva, pod uslovom da nisu primenjene drastične mere prekida daljeg širenja virusa. U regionu Madrida je na 600 zabeležnih zaraza došlo 17 smrtnih slučajeva, a broj stvarnih slučajeva može se meriti desetinama hiljada.

Ova komparativna, ali i istorijska iskustva u suočavanju sa epidemijama u zapadnim zemljama upućuju na jedan zaključak: U proseku, preduzimanje neophodnih mera na sprečavanju širenja virusa 20 dana ranije, prepolovljuje stopu smrtnosti.

To je upravo ono što je Italija propustila da uradi! Istog dana kada je Lombardija stavljena u karantin, vlasti su shvatile da su pogrešile zato što nisu istu meru primenile na celu zemlju. Jedan dan kašnjenja koštao je ovu zemlju stotine, a moguće i na hiljade novih slučajeva zaraženih, čiji je broj eksponencijalno rastao.

U danima koji dolaze videćemo da li je i kada Srbija propustila priliku da donese drastične mere usporavanja infekcije. Jedan pristup je postepeno uvođenje mera, međutim ako želite da budete bezbedni, uradite to u Vuhan stilu. Ljudi će se možda žaliti i kritikovati vas zbog toga, ali će vam kasnije biti zahvalni.

Ono što je danas potrebno zdravstvu jeste uvezivanje podataka o simptomima bolesti sa istorijom putovanja pacijenata, čime bi se postigle značajne uštede u dragocenom vremenu na dijagnostikovanju bolesti i neprioritetne grupe bolesnika usmerile prema drugačijim kanalima dijagnostikovanja i lečenja, istovremeno ih čuvajući od zaraze.

Ovde je vreme da se zapitamo da li su nam važnije procedure ili životi ljudi? Glasam za onoga ko je preuzeo odgovornost za nepoštovanje propisanih procedura, ako je time smanjio broj zaraženih. To verovatno nikada nećemo saznati, ali kada vam preti najteži mogući scenario u situaciji izrazite neizvesnosti, onda su mere predostrožnosti fleksibilnijeg karaktera, koliko god bile drakonske, vredne rezultata. Između ostalog, one podrazumevaju: aktiviranje planova za hitne situacije, nekada zaobići propise da bi se brže odreagovalo, sistem javnih nabavki maksimalno prilagoditi situaciji…

Pre nego što preduzmu drastičnije mere, političari, kao i donosioci odluka u javnom sektoru treba da se zapitaju da li su zaustavili nekontrolisani ulazak u zemlju iz zemalja koje su pod visokim rizikom, da li su obezbedili praćenje i izolaciju svih koji su bili u kontaktu sa zaraženim, i sl.

U osnovi ovaj pristup podrazumeva uvođenje postepenih mera. Javne i privatne službe i delatnosti funkcionišu u modu: trebalo bi; preporučuje se; može, ali ne mora, itd. Mnoge od ovih mera bile su na italijanskom meniju pre nego što su odlučili da preduzmu energičnije mere, ali nažalost, sa zakašnjenjem. Navodimo neke od njih: niko ne može ući ili izaći iz blokiranog prostora, osim ako nema valjanih porodičnih ili poslovnih potreba; kretanje unutar blokiranog područja treba izbegavati, osim ako je opravdano hitnim ličnim ili poslovnim razlozima; ljudima sa simptomima respiratorne infekcije i groznice preporučuje se da ostanu kod kuće; ograničava se radno vreme barova i restorana od 6 do 18 sati, s razdaljinom od najmanje jednog metra između ljudi; zatvaranje ili funkcionisanje u ograničenom modu svih obrazovnih, sportskih i kulturnih ustanova i objekata; odvijanje komercijalnih aktivnosti tako da se održava distanca od jednog metra između klijenata; ograničene posete bolnicama i verskim objektima; odlaganje ili otkazivanje poslovnih sastanaka i manifestacija, itd.

Nažalost, ove i druge privremene mere daju vreme virusu da se proširi, pa su mere poput potpune zabrane svih komercijalnih aktivnosti, osim transporta životnih namirnica i drugih potrepština, rada apoteka i snabdevanja najvažnijim proizvodima, došle sa zakašnjenjem.

Ako smo kao država i društvo propustili da do sada preduzmemo sve navedene mere,  preostalo je jedino da se bavimo posledicama,  tj.  njihovim ublažavanjem.

2. Ublažavanje posledica pandemije

Ublažavanje posledica kao sledeći nivo odgovora na korona virus zahteva mere stroge socijalne distance i izbegavanje svih interakcija među ljudima kako bi se stopa transmisije svela na minimum. Ove mere zahtevaju zatvaranje kompanija, tržnih centara, škola, blokiranje kretanja u javnom prostoru…Rečju Vanredno stanje, kao poseban pravni režim koji dopušta primenu često nepopularnih i vrlo restriktivnih mera na određeni vremenski period.

Pravilo je da što se ranije takve mere primene, manji broj ljudi će biti zaražen. Upravo ono što je u Vuhanu urađeno, a što su Italija i Iran propustile da urade. Da li sličan scenario očekuje i druge zemlje u našem okruženju, uključujući i Srbiju, ostaje da vidimo u danima koji dolaze.

Oprezno sa statistikom!

Svetska zdravstvena organizacija utvrdila je stopu smrtnosti od 3,4% (procenat smrtnih slučajeva od ukupnog broja ljudi zaraženih korona virusom). Ova stopa varira od zemlje do zemlje (npr. od 0,6% u Južnoj Koreji do 4,4% u Iranu). Međutim, koliko je statistika varljiva, pokazuje način na koji se može izračunavati stopa smrtnosti. Kada stavimo u odnos broj smrtnih slučajeva sa ukupnim brojem zaraženih, a da ne govorimo o stvarnim (neregistrovanim) slučajevima zaraze kojih je daleko više, stopa smrtnosti će biti potcenjena, zato što su mnogi slučajevi tek otvoreni pre konačnog izlečenja ili smrtnog ishoda. Drugi pristup je izračunavanje stope smrtnosti prema zatvorenim slučajevima, što može dovesti do precenjivanja stope smrtnosti, zato što smrtni slučajevi (u proseku 17 dana od momenta zaraze) zatvaraju daleko brže od procesa oporavka.

Treba biti pažljiv kada je reč o statistici. Stvari koje nemaju istu varijansu i ne pripadaju istoj grupi pojava (npr. saobraćajni incident i epidemija), ne bi trebalo porediti, niti se mogu upoređivati sirovi podaci. Takođe, statične fenomene ne možemo porediti sa onima koji se brzo menjaju (stopa smrtnosti od npr. sezonskog gripa ili žute groznice će, sa manjim ili većim odstupanjem biti konstantna tokom dužeg vremenskog perioda, dok se korona virus tek pojavio i za kratko vreme zahvatio gotovo sve države sveta).  Učenje i primena iskustava samo na osnovu statistike može biti vrlo pogubno za društvo, ili kako bi rekao čuveni teoretičar rizika Taleb, tvorac taksonomije “Crni labud”, scenarij koji nam se upravo dešava (malo verovatni, ali događaji sa teškim posledicama) : nekada više zna naša baka od metoda zaključivanja zasnovanog na evidencijama. Nrp. donositi zaključak o proglašenju vanrednog stanja na osnovu pokazatelja o broju zaraženih i nastradalih osoba u Španiji, Nemačkoj itd, a da se pri tom ne uzme u obzir snaga zdravstvenih sistema tih zemalja, starosna struktura stanovništva i slično, nesumnjivo će voditi pogrešnim odlukama.

Malo se diskutuje od rizicima koje nosi stopa infekcije kada su u pitanju klasteri koje čine starije kategorije stanovništva u poređenju sa raspoloživim zdravstvenim resursima i kapacitetima. Starosna distribucija stanovništva u svakoj državi će imati takav uticaj da će zemlje koje imaju veću prosečnu starost stanovništva imati veću stopu smrtnosti. Npr, Japan će biti više pogođen nego mlađe države poput Nigerije. Tako imamo paradoksalnu situaciju da su manje razvijene, ali države sa mlađim stanovništvom donele mere da spreče ulazak građana iz razvijenih zapadnih zemalja zaraženih virusom. Migracija, očigledno, može da ima dva lica i u budućnosti može biti dvosmerna ulica.

Pritisak na zdravstveni sistem

Pored eksternih faktora koji će uticati na ovu stopu (blizina ugroženih područja, intenzitet saobraćajnih, privrednih i drugih veza), interni faktori kao što su:  spremnost države i nadležnih službi, brzina odgovara, kao i odgovorno ponašanje građana, direktno će uticati na stopu širenja virusa, pa samim tim i na stopu smrtnosti.  Radi se o razlici koja se može meriti desetinama puta (od 0.5 do 5%), pri čemu će odsudnu ulogu imati opterećenost ustanova javnog zdravlja. Na primer, na početku izbijanja epidemije u SAD, zdravstvene službe ove razvijene zemlje su imale svega 1% maski potrebnih medicinskog osoblju. Kada je epidemija eksplodirala, oko 20% slučajeva je zahtevalo hospitalizaciju, a 6% intenzivnu negu (extra-corporeal oxygenation).

Početna iskustva iz kineske provincije Hubei i ona iz Italija bila su gotovo identična. Iako su u Hubeiu za nepune dve nedelje izgrađene dve bolnice, i one su bile preopterećene.

Najgora situacija je bila sa pacijentima na intenzivnoj nezi, kada im je trebalo deliti respiratore ili drugu opremu koje nije bilo u dovoljnom broju. Zdravstveni radnici su morali na licu mesta odlučivati ko će da živi, ​​a ko da umre (Coronavirus: ‘We must choose who to treat,’ www.brusselstimes.com).

Zdravstveni radnici su provodili sate u jednom kompletu zaštitne opreme, jer ih nije bilo dovoljno. Takođe, zbog toga nisu satima napuštali zaražena područja, što je dovodilo do dodatne iscrpljenosti i dehidriranja. Smene gotovo da nisu ni postojale, a angažovan je i penzionisani zdravstveni personal. Ljudi su preko noći obučavani da  pružaju kritične medicinske usluge. Najgori scenario je podrazumevao da su se, zbog stalne izloženosti virusu, bez dovoljno zaštitne opreme, i sami razbolevali. Kada se to dogodi, oni moraju biti u karantinu 14 dana, zbog čega je i njima potrebna pomoć i nega. U najboljem slučaju, dva sedmice su izgubljene, u najgorem – podlegli su bolesti.

Da li zatvoriti škole?

Iskustva sa školama su manje potresna.

Kada se Belgija suočila sa prvim slučajevima zaraze, prema mišljenju mnogih belgijskih lekara, sve škole je trebalo što pre zatvoriti kako bi se sprečilo širenje novog koronavirusa, ali flamanski ministar obrazovanja Ben Weyts rekao je da to “ne dolazi u obzir”.

Zatvaranje škola je kontroverzna mera među stručnjacima, jer nije sasvim jasno u kojoj meri bi to pomoglo u suzbijanju širenja virusa. Pored toga, strahuje se da će najstariji sugrađani, koji pripadaju grupi visokog rizika, često morati paziti na decu kada ne mogu ići u školu. No, i to je upravo jedan od razloga zbog čega bi zatvaranje škola bilo neophodno preduzeti kao hitnu meru, pre nego što veliki broj dece bude izložen zarazi. Takođe, s obzirom na sistemsku prirodu rizika, u Makedoniji je zatvaranje škola praćeno merom zabrane posete dece starijim kategorijama stanovništva i naredbom da jedan roditelj radi, dok drugi čuva decu, čime je, zapravo, ova država smanjila pritisak na svoj zdravstveni sistem.

Dužina perioda zatvaranja škola je još jedan predmet debate – naš renomirani epidemiolog Dr. Predrag Kon insistira da se škole zatvore do kraja školske godine, jer, prema njegovom mišljenju, zatvaranje škola na dve-tri nedelje može biti kontraproduktivno, pošto se nakon toga očekuje vrhunac epidemije u Srbiji.

Šta građani mogu da urade za sebe?

Najzad malo o ponašanju građana u danima i mesecima koji nam predstoje. Nesumnjivo je da će ova situacija, kao katastrofalna poplava posle povlačenja reke u svoje korito, ostaviti otvorena mnoga pitanja. Jedno od njih je stigmatizacija ranjivih grupa, među kojima spadaju građani sa simptomima depresije, bolesti koja će po svojoj učestalosti ubrzo globalnopreteći kardiovaskularne bolesti. To su naši sugrađani kojima u ovom tekstu nismo posvetili prostora, a zajedno sa starijom populacijom čine daleko više od 20% stanovništva Srbije. Da li razmišljamo kako će taj deo populacije premostiti uslove koje nameće kućna izolacija?

Kada govorimo o prisebnosti u reagovanju građana, interesantno je da paranoja sa kojom se danas suočavamo može biti ekstremno korisna u umanjenju posledica.

Racionalno i probalistički gledano, rizik da nam se desi smrt od virusa korone manji je od rizika da smrtno stradamo od udara automobila. Uprkos tome, anksioznost je učinila da svi reaguju primenom mera predostrožnosti, uglavnom iz sebičnih razloga. Zbog sistemskih posledica rizika, to će doprineti sprečavanju širenja virusa i spasiti naše ukućane i najranjivije kategorije u neposrednom okruženju. Ako nije racionalno da kao pojedinac podlegnem panici, jer je mala verovatnoća da lično nastradam, racionalno je za društvo da budem u panici kako bi se zaštitili drugi. Dakle, Panika DA, ali ne na sebičan način i putem pražnjenja rafova, već panika koja će imati za posledicu da zaštitimo druge od sebe.

Za vreme epidemije ebole najveći rizik je predstavljala infekcija medicinskog personala koji je bio prvi na liniji bolesti. To je, takođe, jedan od razloga zašto je panika među građanima donekle poželjna, jer će mere predostrožnosti poštedeti medicinski personal kasnijih napora u svom radu. U suštini, mnogo toga se svodi na diskutovanje mera kojima se umanjuje intenzitet veza unutar sistema, protivno uvreženom mišljenju o potrebi za koordinacijom. To se dogodilo u Kini. Pre oštre intervencije kineskih vlasti na planu izolacije, zabeležen je rapidan porast broja zaraženih na dnevnom nivou.

Ovde nije bilo prostora da pomenemo mnoge druge situacije u koje ćemo možda dospeti ovih dana. Ako se ograniči rad šalterskih službenika, bićemo preusmereni na automate za podizanje novca, pod uslovom da većina građana koristi automate. U  slučaju njihovog masovnijeg korišćenja, to nosi rizik prenos virusa koji se, kao što je poznato, dugo zadržava na čvrstim površinama.

Takođe, već neko vreme traje period Vaskršnjeg posta. Još uvek nismo čuli savete sveštenstva i crkvenih vlasti koji bi svojim apelima i merama predostrožnosti trebalo da ograniče dolazak vernika na crkvenu službu, posebno starijih osoba, što bi trebalo da uključi i izbegavanje celivanja ikona, barem dok ne prođe opasnost, itd.

Očigledno, došlo je vreme kada VERA i STRAH treba da ispolje svoje najbolje manire.

A šta za sve to vreme treba da rade poslovni lideri?

Američki sajt Staying Home Club daje listu politika socijalnog distanciranja koje su primenjene od strane američkih kompanija, univerziteta, kao i održavanja događaja. Lista obuhvata ograničenje poseta, službenih putovanja i odlaganje/otkazivanje događaja.

Kompanijske mere kontrole širenja virusa obuhvataju širok dijapazon: od dezinfekcija kancelarijskih prostorija – naročito “zajedničkih dodirnih tačaka” u kancelarijama, politika prijavljivanja simptoma bolesti zaposlenih, podela zaposlenih u manje timove i zabrane fizičkog kontakta između timova, uvođenje fleksibilnog radnog vremena za zaposlene koji koriste javni prevoz i preporuka za rad od kuće, održavanja sastanaka korišćenjem savremenih informaciono-komunikacionih sistema i alata, itd. Neke kompanije štite zaposlene, štiteći tako i svoj biznis, ali su već imale spremne poslovne strategije za ovakve situacije. Npr., IKEA je egzemplarno uvela paket mera kojima štiti zaposlene, ali i osigurava nastavak biznisa: otvaranjem platforme za prodaju preko Alibabe.

Izuzimajući mere makroekonomske politike Vlade RS u vidu umanjenja kamatnih stopa, poreza za ugrožene poslovne procese, sprečavanja izvoza preko potrebnih proizvoda, itd, postavljamo pitanje koliko je domaćih kompanija imalo strategije za suočavanje sa ovakvim i sličnim pretnjama? Neke kompanije su planovima kontinuiteta poslovanja i planovima za hitne situacije odavno defnisale kritične procese i potrebne resurse, koji obuhvataju i tehničke uslove za rad od kuće. One su, nažalost, u malom procentu, i to su pretežno banke i druge finansijske institucije koje na to obavezuju propisi o bankarskom poslovanju. Možda je prava prilika, kada ova stihija prođe, da se oblast kontinuieta poslovanja zakonski reguliše za sve kritične infrastrukturne sektore, delatnosti i procese.

ZAKLJUČAK

Jedan televizijski komentator je nekada davno lansirao prigodnu metaforu uporedivši epidemiju sa strelom odapetom uvis, koja se, kad dosegne vrhunac uzlazne putanje, na trenutak zaustavi, kao da lebdi, i odmah potom pređe u neizbežnu silaznu krivu.

U ovom trenutku se zemlja Srbija verovatno nalazi na uzlaznoj putanji strele i strašne more koja je snašla ceo svet. Ako u pogledu uvođenja vanrednog stanja i drugih radikalnih mera na suzbijanju širenja virusa postoje bilo kakve dileme među političarima i donosiocima odluka, naš zaključak i preporuka je “bolje da vas mrze danas, a sutra da vas vole, nego obrnuto“. Radije prihvatite da vas napadaju zbog preterane reakcije, nego zbog odsustva iste. Gorak lek na gorku ranu!

Ne razmišljajući u ovom trenutku o broju stvarnih slučajeva korona virusa u Srbiji, prema još uvek nepotvrđenim pretpostavkama zasnovanim na modelima procene širenja zaraze, čekanje od jednog dana u provinciji Hubei-u da se donesu mere stroge izolacije, stvorilo je 40% više slučajeva!

Dakle, jednodnevna razlika u merama socijalnog distanciranja može doprineti eksploziji broja zaraženih i smrtnih slučajeva u našoj zajednici. To je eksponencijalna pretnja. Ne izgubimo iz vida da bi to, takođe, doprinelo kolapsu našeg zdravstvenog sistema.

Dobra vest je da je stopa smrtnosti mala u poređenju sa španskom groznicom koja je ubijala bezmalo svakoga sa kim je došla u dodir.

Loša vest je da je stopa širenja virusa izuzetno velika.

U situaciji kada se infekcija rapidno širi, za ljude koji imaju moć i nalaze se pod pritiskom: Pogrešićete kako god da postupite, ali manje ćete pogrešiti ako preduzmete mere predostožnosti, nego ako ih nema.

Savet građanima je da ubuduće prazne rafove knjižara, a ne prodavnica. A dok budete u kućnoj izolaciji, pročitajte najčitanije delo portugalskog nobelovca Žoze Saramaga, roman Slepilo. Nesumnjivo, jedna od umetnički najuspelijih alegorija u kojoj ovaj fantastičan pisac secira psihologiju mase i fenomen vođe na primerima epidemija.

I na samom kraju, aludirajući na solidarnost i empatiju koja nam je danas najpotrebnija, dajemo citat iz ovog dela: „Ako ne možemo da budemo ljudi, u pravom smislu te reči, treba da učinimo sve da ne budemo kao stoka“.

Autor se zahvaljuje COVID-19 timu Centra za analizu rizika i upravljanje krizama: Dejanu Stamenkoviću – menadžeru kontinuiteta poslovanja, UniCredit Banka, Siniši Vukoviću – menadžeru bezbednosti, IKEA Srbija, i Vladimiru Ninkoviću – koordinatoru za globalnu bezbednost, Human Dynamics GMBH.

Autor teksta, prof. dr Zoran Keković, je predsednik Centra za analizu rizika i upravljanje krizama. Stalno je zaposlen na Fakultetu bezbednosti, Univerziteta u Beogradu. Predstavlja Srbiju u ekspertskim telima Međunarodne organizacije za standardizaciju u okviru kojih se razvijaju međunarodni standardi u oblasti bezbednosti i otprornosti. Aktivan je član renomiranih međunarodnih i nacionalnih tela i organizacija čiji je cilj promocija i razvoj bezbednosne svesti i kulture donosilaca odluka u javnom i privatnom sektoru.

POGLEDAJTE I...

Gostovanje prof. dr Zorana Kekovića
na TV N1 u emisiji “Dan uživo”

Autori (Dušan Čavić i Dušan Šaponja)
Emisija Marka Žvaka

DRUGI O NAMA

Podelite tekst sa drugima!